đelem, đelem

nedjelja, 14.10.2007.

Drugi brucoški tjedan

E pa, prođe on, kao i prvi. Malo napornije doduše.

Kao što ste mogli zaključiti JOŠ neamam iksicu. Daklem pretvaram se u konzervu Eve. I jedem na tuđe iksice, menza stvarno nije loša, još samo da sam češće tamo...
Uz iksicu vezanu i domski internet; njemu ne mogu pristupiti bez korsničkog imena i lozinke koje dobijem na faksu. Zanimljivost: u korisničkom imenu je akademski matični broj koji se nalazi na iksici. Dakle...

Jučer provedoh dan crtajući jedan program i radeći maketu. Jel valja to šta?




Je neuredno, ali to mi je prva. Radih je od kapafiksa. Nisam imala pojma kako šta trebam rezati i ljepiti i mislim da uopće nije baš tako loše.

U petak je bilo super koncertića, jučer je bilo super koncertića, a ja kod kuće tučem po zadaći. Mora i to neko. Zato večeras u kset na ringišpile. I naravno, bez alkohola jer se ujutro dižem. Jao mene. Pa kako ću ja to. I nema me kod kuće do sisveta. Osim ako ne poludim i zbrišem, mada mislim da neće biti vremena za to.

Pusa, javim se čim sredim taj net...

nedjelja, 07.10.2007.

Prvi brucoški tjedan

Prođe i on.

Nisam se ranije javila jerbo mi nije radio net u domu. Dom je inače dobar, sve je lijepo čisto, uredno, nije mi velika buka, imam puuuno polica. Cimerica mi još nije došla pa sam bila sama, ali nadam se da ćemo se slagati.
A faks.... Faks je naporan. Imam 12 predmeta, i predavanja i vježbe svaki dan, tri dana od 8, dva od 9 i onda bar do 12. bar, inače je većinom do 2,3,4 pa kako kad. Baš kao u srednjoj. Moji svi se našetavaju po metropoli i imaju eventualno koje uvodno predavanje, ja već imam tonu zadaća. Eno, popis mi je an stolu i kad ovo završim bacam se na to.
Profesori... Pa, ima ih svakojakih. Sve u svemu, ono što radimo je zanimljivo ali ima puno posla.

A Zagreb? Pa snađoh se. Mislim da sam u ovih tjedana naučila skoro većinu putova i puteljaka i mislim da ću se trebati potruditi da se izgubim. Ali, da se ne ureknem, kucam o drvo.

Problemčić je jedino iksica koje još nemam, pas im mamu u referadi, ima nas 160 na godini i to je sve a pol filozofskog (a njih ima bar pet puta više) već ima svoje. Dakle, hranim se sama kako znam i umijem, većinom nezdravo. Osim kad se uvalim nekom od svojih da me vodi u menzu.

Sad idem vješati veš. I zadaća...

subota, 29.09.2007.

Faks

Eto, u ponedjeljak mi počinje.
Početak mog akademskog života.
Sutra se selim, ili bolje rečeno moji me sele. Imam više stvari nego Noa u arci.





Napokon stajem na svoje noge. Dobro, i ne stajem baš, dali su mi kartice. Morat ću puno učiti i pomalo me strah jer od prijemnog nisam pogledala knjigu. Ne brojim tu beletristiku i sve ono što listam za sebe, onako po malo. Jesam euforična ali više me strah.
Strah da ne sjednem u krivi tramvaj. Strah jer ne znam tko će mi biti cimerica. Strah da ne zakasnim na faks odmah na početku. Strah da se neću snaći i da ću biti propali slučaj. Strah da nešto ne izgubim, da će sve biti preteško, da neću imati vremena za društvo, da ću se jednostavno izgubiti...
Svejedno, jedva čekam.
A kad se malo snađem gledat ćete fotke Zagreba, doma, menze, cimera, tuluma, brucošijada.
Možda čak i faksa.

Molite se za mene kome god se molite. Ili meditirajte i šaljite mi pozitivnu energiju.

petak, 21.09.2007.

rođendan...

Prošle subote Sekica 2 je slavila rođendan.

Pozvala je svu djecu svijeta.




Morala sam dan prije raditi sve salate i jela svijeta.






Djeca su naručila picu.

Nisu jeli tortu. Nisu se skoro ni htjeli slikati.




Skakali su kod kuće bez imalo ideje čega bi se igrali.

Nisu se htjeli igrati vani.

Bilo je lijepo vrijeme.




Bio mi je to jedan traumatičan dan zbog kojeg sam rekla nešto grozno: "Mrzim malu djecu".

Naravno, ne mrzim ih, ali ne mogu zamisliti zašto bi ih bilo toliko na istom mjestu u isto vrijeme.

Moja mama je učiteljica. Jadna.

nedjelja, 09.09.2007.

Sicko

by Michael Moore

Ne znam koliko vas je informirano o čemu se radi u filmu niti o čemu je film pa ukratko: u najvećoj, najjačoj, najzlatnijoj i najboljoj svijetskoj velesili, zemlji o kojoj se priča i sanja, kroz čije filmove smo saznali više o životu na drugoj polovici Globusa no što to znamo o prvim susjedima, pa tako neki ne znaju koji je glavni grad Mađarske, zdravstveno osiguranje nije besplatno.

Sad, koliko je besplatno kod nas, nije, plaćamo ga kroz porez, no tamo je to riješeno malo drugačije. Postoji nekoliko tvrtki koje se samo osiguravanjem bave,a godišnji profiti im se ne mjere sa šest ili sedam nula, nego najmanje osam.

U tim tvrtkicama se zapošljavaju liječnici čija je dužnost pregledati nečije papire, ili bolje rečeno povijest bolesti, i odlučiti hoće li toj osobi biti odobreno plaćanje osiguranja ili ne. Zanimljivost je da što više odbijenica skrivite, dobijete veći bonus. Sličnost se može zamijeniti s našim doktorima koji dobiju bonus trudeći se izdati što manje recepata i uputnica, no ova stvar je puna veća i gora.

Ako nisi unaprijed platio osiguranje, dolaskom liječniku ili u bolnicu moraš odmah priližiti šuškavce ili ništa od liječenja. Ako pak imaš osiguranje u većeini slučajeva bolnica mora zvati osiguranje i dobiti odobrenje za liječenje. Tako velik broj Amerikanaca plati prijevoz hitnim kolima poslije kakve nesreće jer taj prijevoz nije bio unaprijed odobren.

Moore, kao i uvijek, prvu posjetu obavlja preko jezera u tu groznu, šumarsku, zaostalu Kanadu, čiji zdravstveni sustav američki novinari pljuju na sav glas. Tamo nailazi na groznu istinu. Uđeš u bolnicu, izliječe te i odeš. Uzaludno traži kasu koje nema.

Čovjek s kojim razgovara, imao je golfersku povredu na natjecanju u Americi gdje su mu rekli kako će operacija koja mu je potrebna koštati (otprilike se prisjećam, ali cifra jest velika) 12 ili 16000$. U Kanadi, nakon povratka kući, je operiran besplatno. Ne žali se na sustav i plaćanje osiguranja kroz porez.

Sam Moore, kojega sam smatrala pametnijim (nećemo sad o osobnim dojmovima, u ovom filmu je ispao pravi Amerikanac u nekim stvarima) prvo što pita sugovornika je: "Ali zašto bi ja plaćao nečiju tuđu operaciju?"

Sad, nije stvar tome što je Moore to rekao, nego u tome što, ako se samo malo osvrnemo oko sebe, zamjećujemo da se to svuda oko nas događa. Novac. Nebitno je pomoći nekome ili biti susretljiv. Darežljivost i požrtvovnost vrijede samo ako su na naslovnici.

Skoro zaboravih. Kad čovjek ljubazno odgovori kakako mu nije problem plaćati taj porez, jer se bolest svakome može dogoditi, pa ako i plaća cijeli život i na kraju ostane zdrav, još bolje, Moore ga pita : Jesi ti u nekoj crvenoj stranci? Ili si možda zeleni?"






Naravno da Moore to ne misli, ali svi ti debeli Amerikanci misle. Za ozbiljno. Bitne su samo pare, slučajno nemoj štogod dati drugome. Ako misliš drukčije lud si.

Čovjek još nabraje neke vrijednosti kao: požrtvovnost, darežljivost, pomaganje, sućut..... Sve bi to bile neke fundamentalne biblijske vrijednosti a znamo svi kako na svakoj novčanici od jednog ili bilo koliko dolara (iako ne znamo tko je na 10kn, mamu vam) piše:

I meni najbolji dio je zaklinjanje na Bibliju u svim sudnicama. SVi polažu ručicu na tu knjigu; bijeli, žuti, crni, crveni, Muslimani, Židovi, Budisti, Mormoni, Amiši, ateisti, agnostici, Huni i Avari, Crveni i Zeleni, ma bitno samo da je što senzacionalnije.

Dalje, Moore putuje u Europu. Prvo London. Tu nam javlja zanimljivu činjenicu da 65% đaka Amerikanaca ne zna naći Ujedinjeno Kraljevstvo na Globusu, no to ćemo sad na stranu.


U Londonu napada liječnike unakrsnim ispitivanje i dolazi do okrutne istine kako jedan obiteljski liječnik u UK (a on je dakle zaposlenik države) vozi Audi i ima kuću koja vrijedi milijun dolara. Na kredit naravno, i žena je zaposlena, no opet... (Da se ne uplašite brojke sračunajte koliko košta trosobni stan u Zagrebu i onda to preračunajte u eure i budite svijesni činjenice da je euro jači od dolara).

U Parizu još jedan šok! Jao, pa Francuzi imaju plaćeni godišnji! Jao, jao! Pet tjedna! Kad se ožene, dobiju tjedan više za medeni mjesec! Vrtić je jeftin! Osnovna škola besplatna! Srednja škola besplatna! Nakon porođaja i drugi roditelj dobije par dana slobodno, a sve ti je plaćeno! I onda najveći kulturološki šok. Nakon obilaska bolnica i traženja kase i računa, nije vjerovao da je sve bespaltno u Francuskoj pa je našao Amerikance i otišao s njima na ručak.

Nakon što je od njih saznao sve te potresne i stravične informacije, jedna žena kaže kako je će ostati u Francuskoj jer se ne mora brinuti o školovanju djece! JAO, pa u Francuskoj, a i većini Europe, fakultetsko obrazovanje je besplatno ili se plaća sitnišem!!!

Većini Amerikanaca te informacije nisu skroz poznate. Ako i jesu, onda smatraju sve to nečim lošim jer, sigurno je tu nešto Komunizam petljao.

Neću baš sad cijeli film prepričati, no sprdačina je da samo zatvorenici u Gunatanamu imaju brigu oko zdravlja bespaltnu.

Najveća je, pak, sprdačina dovlačenje veće bolesnih grupe Amerikanaca iz Gunatanama u Havanu u bolnicu, gdje, nakon što su jadne ljude držali godinama pod sankcijama, Amerikanci zajedno s Mooreom dobivaju besplatnu brigu i liječenje. Amerikanci od Kubanaca. Osobno, najzanimljivije je gledati izraze na američkim facama koji ne mogu vjerovati kako na Kubi ne žive Đavli nego ljubazni, prijatni ljudi, uvijek spremni pomoći. Lijek koji u SAD-u košta oko 125 $ na Kubi je 5 centa.

Mogla bih pisati još satima, no i ovako je predugačko i strah me da nitko neće htjeti čitati pa ću još samo brzi zaključak.

Unatoč ratu, minskim poljima, korupciji, svemu zbog čega pljujemo našu vladu, koja god trenutno bila, unatoč previskim cijenama i premalim plaćama, unatoč tome što smo mali i navodno siromašni, mogu reći da mi je drago da sam rođena baš tu gdje jesam baš onda kad jesam.

Možemo mi zvati Mesića ježem, ali bolje jež nego Grm.

Pusa vam

nedjelja, 02.09.2007.

Ovo ljeto

Napokon, poslije tko zna koliko vremena i promjene adrese sjetih se nabaciti novi post. Poslije Motovuna sam radila na pumpi i 20.og otišla na more. Bijasmo jedna djeva i ja s njenima na Krapnju gdje je bilo odmarajuće bez prevelikih eskalacija u raspoloženju. Sve to mi je dobro došlo unatoč činjenici da većina ljudi ide na more u potrazi za raskalašenim zabavama i što dubljim alkoholnim komama. Meni je odmor trebao i to jako.
Od početka 4.og razreda i sveg onog pritiska s faksom i amturom, pa poslije toga sveg proputovanja i bančenja (znači nakon skoro godine) naspavala sam se. Spavala sam dugo ujutro, pa poslije ručka, pa na plaži, pa dok gledamo tv. I kad mi se nije spavalo, legla bi. Ako nisam mogla zaspati ležala bi sa slušalicama i žmirila.
Jedino zastrašujuće uzbuđenje je bilo kad su mi oči počele suziti oko7,8 navečer i peći me kao lude. jedno pa drugo. Zadnji brodić vozi s Krapnja u 9 a na Krapnju nema doktora. Samo skupi brodić Kristijana Curavića i Ana iz BB-a (djeva koja je uzela psa u prvom).
Nakon 10 umivanja ispostavilo se da mi je krema za sunčanje ušla u oči pa kad bih god trepnula kapci bi mi ju prevukli preko očiju.
Naravno, toliko se ne može spavati ako baš ništa ne radiš pa sam ja plivala, ronila i brćkala se svaki dan po par sati, svaki put dok mi usta ne poplave. Već su me ljudi čudno gledali, tolika cura pa se ponaša kao dijete kojem suha amam s plaže viče: "Dobit ćeš upalu pluća! Ako odmah ne izađeš mi idemo kući bez tebe! I tvoja barbika!"
Čak sam i boju dobila pa akd obučem majičice koje nisu zakopčane do grla vidi mi se bijeli vrh trokutića i crta oko vrata. Tako sam ponosna...

Uglavnom, 1.10. novi brucoški život, a vama slike s mora.

ponedjeljak, 06.08.2007.

Motovun u slikama...

....točnije dvije.


Shot with FinePix S7000 at 2007-08-06




Shot with FinePix S7000 at 2007-08-06

ponedjeljak, 30.07.2007.

Motovun

E pa ovako.
Krenusmo mi avanturistkinje (tako nas je moja mati nazvala) u nedjelju ujutro. Nakon što smo u Zagrebu kupile povratnu za vlak saznasmo da postoji direktna autobusna linija Zg-Pazin. Dobro, što je tu je. Ovako smo putovale od naših gradića do zg, ondak Zg-Rijeka, u Rijeci presjeli na bus do Lupoglava jerbo nema pruge trenutno do Pazina i onda od Lupoglava do Pazina vlakom i napokon taksijem do Motovuna.
Sva ta presjedanja ne bi bila problem da djeve nisu nosile šator koji je po mojim procjenama nastao za potrebe sultana u osmanlijskoj vojsci. No dobro, imamo viskih prijatelja dobre duše koji su pomagali kod tegljenja.
Moj mali šatorčić se zakači za ruksak i to je to. Drugi mali šatorčić je moj mili bracek potrgao na vrtićkoj fešti kad se cca 10 djece mile kao i on zatvorilo unutra i valjalo niz padinu, no o tom drugom prilikom.

Već u nedjelju je bilo gužve, no ipak ne dovoljno da nas spriječi da se smjestimo u hladoviti dio šumarka. Nakon slaganja šatorčića i turskog čadora koji se na kraju brzo slaže i nije preogroman, samo je potpuno nezgrapan za nošenje, popesmo se na Motovun u izvidnicu i na nekoliko kava. Uf, što mi je to pasalo.

Prvi dan MOtovuna je prošao u gužvi i traženju kina jer kad si prvi puta tamo na festivalu nije ti baš sve jasno. Prvi dan sam gledala četiri filma, nakon čega je bio koncertić jedne predivne Tamare koji me jako usrećio i učvrstio me u vjeri da će narodnjaci i tehno kad-tad izumrijeti.

Kako je u središnjoj Istri pa tako i Motovunu vinogradarstvo među glavnim izvorima zarade ne mogu reći da smo žeđali. Svi mještani imaju podrume u kojima skrivaju svoje tekuće rubine i dijamante i po 20 vrsta rakije, a unatoč mojim strepnjama litra se kreće između 12 i 15 kuna. Jedini problem je taj što smo mi kod kampa vršile opskrbu tekućinom a ta bi se do vrha ugrijala. Također, nekad se od 12 popodne do 6, 7 ujutro uopće ne bi vraćale do naših kućica, no i toplo vino je vino, samo što se prije napiješ.

Filmovi su bili većinom prekrasni, moja najveća zamjerka je što su se večernje projekcije poklapale tako da moraš birati među filmovima što nije lako.Meni se posebno sviđa što na sve projekcije ulaziš kako i s čim hoćeš pa navečer možeš započeti zagrijavanje u kinu. Atmosfera je odlična, posebno to što se dvije glavne face, direktor i umjetnički direktor festivala, našetavaju okolo u običnim bijelim majicama i trifrtaljnim hlačama cijelo vrijeme. Na otvorenju smo se tucali. Jajima, naravno. Kako je Vojvodina zemlja partner festivala na trgu je na večernjim projekcijama svaku večer bio prikazivan po jedan filmić kratki iz Vojvodine a po danu u kinu Bauer po jedan stari film. Od tih sam gledala samo Popa Ćiru i popa Spiru jer mi je 12 bilo prerano ostale dane zbog burnih noći tako da sam stizala tek na one projekcije u 2.

Također me usrećila Zrinka Cvitešić kad je prošetala kraj mene jednog lijepog dana sa svojih jedva 10 cm više od mene a ja sam 155-6, kako kad. istina bog, ima i 10 kg manje, ali to je sad nebitno. Također Jamie Bell, "zvijezda festivala"(kako ga u Gloriji nazvaše) , koji je predstavljao novi filmić, Hallam Foe (dobar je, potrudite se i to pogledati), a svima nam poznat kao Billy Elliot nije više od 20 cm veći od mene tako da sam sad sretna.

od koncertića bili su tu još Vojvođanski tamburaši, zatim neki etno-jazz sastav iz Vojvodine, pojma nemam kako se zovu ali su bili odlični, zapravo mi se čini da su to bili Romi, u četvrtak je bio Let3 a u petak Zbogom Brus Lee. Zadovoljna sam glazbenim programom a i DJom koji je pušato lijepe pjesmice kao Maljčiki, Lepi Mario, WMCA, like a Virgin, puno filmske muzike i svega lijepog. zamjerka je što smo mi htjeli muziku i poslije pol 5.

E sad, hrana, bolna točka. Mislim da nikad više neću jesti sendviče. Dobro, to kažem poslije svakog ljeta, ali ovo me uništilo. Spas sam pronašla u švercanju na domjenke na kojima sam pojela po punu zdjelu pečenih tikvica, paprike i ostale TOPLE hrane koje nije bilo puno a i odma se sve razgrabi.

Na kraju, Matanić je za TV rekao: "Ovo nije festival, ovo je čisti hedonizam."
Slažem se, ali zbog svih onih koji su prije noćnog hedonizma išli na projekcije (za razliku od 70% ljudi u kampu koji se uopće nisu penjali) tvrdima da nije uopće negativan taj sav hedonizam i potrudit ću se sudjelovati i nagodinu.

<	listopad, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (4)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?